Samostalnost i sloboda u Montessori pedagogiji

Sloboda kao moralna, a ne prirodna vrijednost

Sloboda je jedan od središnjih pojmova Montessori pedagogije. O slobodi sam pisala u objavi Sloboda i disciplina u Montessori pedagogiji. Za Montessori biti slobodan znači biti samostalna i kompetentna osoba koja je fizički, mentalno i emocionalno sposobna zadovoljiti svoje potrebe, izraziti svoje mišljenje i djelovati stvaralački.

Montessori sloboda temelji se na kompetenciji, svjesnosti i ravnoteži između unutarnje želje i vanjskih okolnosti, nije apsolutna u smislu “raditi što me volja”. Ne znači odsustvo granica, pravila, rada ili autoriteta, nego slobodan i svjestan odabir dobra kojeg vodi moralna odgovornost prema sebi, drugima i prirodi. Takva sloboda je nužno ograničena slobodom drugih bića i podrazumijeva odgovornost prema sebi, drugima i prirodi te svijest o međupovezanosti svih bića na Zemlji. Ona je duboko unutarnje stanje usklađenosti, u kojem osoba može djelovati slobodno jer je u kontaktu sa sobom i svojom savješću.

Sloboda se stječe i gradi kroz sve veći stupanj neovisnosti

Sloboda nije prirodno početno stanje, već nešto što dijete mora postupno osvojiti ulažući mnogo truda i rada. Put stjecanja slobode jest put izgradnje unutarnje discipline i moralnog rasta. Dijete stječe slobodu postupno tijekom svog razvoja ovladavajući sve više sobom počevši od fizičke samostalnosti i samoregulacije pokreta i pažnje do konačne kontrole nad vlastitim ponašanjem i osjećajima. Konačni cilj razvoja jest pronaći svoje mjesto u svijetu i način kako možemo odgovoriti na svoj stvarateljski poziv. Zato je Montessori definirala slobodu kao rezultat unutarnje discipline, ne njezin nedostatak. Slobodna osoba nije ona koja “ne sluša nikoga”, već ona koja je izgradila svoj moralni kompas i zna djelovati u skladu sa svojom istinom, bez da ugrožava druge.

Sloboda i samostalnost – neraskidiva veza

Ne možeš biti slobodan ako ovisiš o drugome. To vrijedi jednako za odrasle kao i za djecu. Ako dijete ne zna oprati ruke, obući se, izabrati aktivnost, riješiti sukob riječima ili se hraniti – onda nije slobodno. Ono je ovisno. A ovisnost stvara frustraciju, pasivnost ili bunt. Zato Montessori slobodu ne stavlja kao početnu točku, već kao plod razvoja samostalnosti. Svaki trenutak kada dijete nešto nauči učiniti samo bez tuđe pomoći, trenutak je u kojem širi prostor svoje slobode.

Samostalnost je temelj samopouzdanja. Ono ne dolazi iz pohvala, ni iz osjećaja da nas netko stalno vodi, već iz konkretnih iskustava u kojima dijete nešto pokuša, ne uspije, pokuša ponovno dok konačno ne uspije. Dijete koje je izgradilo unutarnji temelj samopouzdanja kroz vlastiti rad i osjećaj uspjeha i kompetentnosti nije ovisno o tuđem mišljenju, ni o nagradama, ni o vanjskoj validaciji. Dijete koje može samostalno presvući krevet, nahraniti mačku, ispeći palačinku ili objasniti svoje granice u sukobu s prijateljem – to je dijete koje zna da vrijedi. Ne jer mu mi to govorimo, nego zato jer to živi.

Zato u Montessori pristupu odrasli imaju zadatak ne učiniti za dijete ono što ono može učiniti samo. Jer svaka nepotrebna pomoć zapravo je prepreka razvoju. U svakodnevnim malim izazovima – u tome kako se dijete oblači, penje na stolicu, ulijeva vodu, briše stol ili izražava svoj izbor – rađa se nešto daleko važnije od savršeno obavljenog zadatka. Rađa se osjećaj vlastite vrijednosti.

Četiri razine slobode – razvoj kroz djetinjstvo i mladost

Montessori je genijalno prepoznala zakonitosti ljudskog razvoja kroz koji se ljudska sloboda stječe stupnjevito i paralelno s djetetovim fizičkim, kognitivnim, socijalnim i emocionalnim sazrijevanjem. Montessori pedagogija opisuje četiri razvojne razine, a na svakoj postoji specifični stupanj slobode koju dijete može i treba osvojiti.

1. Fizička i fiziološka sloboda (0–6 godina)

Dijete u ovoj dobi treba ovladati svojim tijelom i osnovnim životnim funkcijama, istraživati i upoznati vlastitu okolinu kojoj se nastoji prilagoditi. Fizička sloboda znači da se dijete može samostalno orijentirati i kretati, dosegnuti što mu treba i stupiti u interakciju s okolinom, brinuti o svojim potrebama i okolini, komunicirati s drugima. U tom smislu, pripremljena okolina djetetu omogućuje da se kreće i bira slobodno unutar granica koje su primjerene njegovim sposobnostima. Greške se ne kažnjavaju nego se prihvaćaju kao prilike za učenje. Granice njegove slobode su sigurnost samog djeteta, drugih ljudi, bića i okoline i njegove fizičke i kognitivne razvojne mogućnosti.

2. Mentalna i intelektualna sloboda (6–12 godina)

U ovoj dobi dijete razvija intelektualnu neovisnost i moralnu logiku. Počinje istraživati pravila, uzroke i posljedice, nije dovoljno upoznati svijet, već ga želi razumjeti i često postavlja pitanja “zašto”. Mentalna sloboda znači da dijete može samostalno razmišljati, zaključivati, raspravljati, upravljati vlastitim procesom učenja, razumjeti i poštovati pravila. Današnja neuroznanost potvrđuje da je upravo ovo doba u kojem se formira sposobnost za logičko, uzročno-posljedično mišljenje i etičko razlučivanje. Granice djetetove slobode proširuju se na društvenu domenu – istinitost, logiku, međusobno poštovanje, pravila društvenog života.

3. Socijalna i ekonomska sloboda (12–18 godina)

Adolescencija donosi novu vrstu slobode, pravo na doprinos društvu i potrebu za stvarnim djelovanjem. Mladi žele biti korisni. Žele iskustvo “pravog svijeta”. Žele odgovornosti koje nisu umjetne. Montessori je to prepoznala davno prije moderne pedagogije kad je osmislila Erdkinder, školu za adolescente gdje uče samostalno odgovorno živjeti, voditi farmu i radionice, kroz praksu upoznati mikroekonomiju, voditi projekte. Socijalna sloboda znači da dijete može dogovarati, surađivati, preuzeti odgovornost, stvarati konkretne rezultate (npr. proizvod, uslugu, događaj), učiti iz posljedica svojih izbora, organizirati društvene skupine i voditi samostalan i odgovoran život. Granice koje im daju sigurnost su upravo okolina Erdkinder škole, njihovi međusobni dogovori i suradnička pravila te realne posljedice. Adolescent kojem nije omogućeno iskustvo stvarne slobode i odgovornosti često “testira” granice kroz bunt. Ne zato što želi kaos, već zato što traži smisao i istinsku priliku za doprinos.

4. Duhovna, emocionalna i moralna sloboda (18–24 godine)

Ovdje dolazimo do najdublje razine slobode: unutarnje slobode djelovanja u skladu s vlastitim vrijednostima. Moderna znanost potvrđuje da se emocionalno sazrijevanje događa upravo sredinom dvadesetih i time se u potpunosti završava čovjekov razvoj. Ova faza donosi pitanja identiteta, poziva, svrhe. Ako je dijete prošlo prethodne razine stabilno, sada se oblikuje kao odrasla osoba koja zna tko je i što želi, zna kako ostati vjerna sebi i djelovati u skladu sa sobom ali odgovorno prema drugim bićima, čak i kad je teško. Granice su potpuno internalizirane kroz ispravno izgrađenu savjest, integritet i svijest o međuovisnosti.

Odrasli mogu potaknuti ili ograničiti samostalnost i slobodu

Ponekad, u najboljoj namjeri, mi odrasli postanemo najveće prepreke slobodi djeteta. Ne zato što ne želimo dobro, nego zato što ne vjerujemo dovoljno. Evo nekoliko navika koje nesvjesno podriva razvoj samostalnosti i slobode: stalno pomaganje i ubrzavanje, neizrečena očekivanja umjesto jasnih granica i smjernica, pretjerana kontrola umjesto povjerenja, nepostojanje granica i posljedica, kažnjavanje grešaka umjesto učenja iz njih, pohvale djetetovom karakteru umjesto prepoznavanja stvarne vrijednosti truda.

Ako stalno “radimo umjesto djeteta”, mi zapravo krademo njegovu slobodu – a često toga uopće nismo svjesni. Pomažući tamo gdje pomoć nije razvojno potrebna, preskačući korake, požurujući dijete ili “olakšavajući mu” stvari, mi šaljemo poruku da ono nije sposobno. Možda djelujemo iz ljubavi, nježnosti, pa čak i brige za djetetovu udobnost, ali efekt takvog ponašanja je suprotan od onoga što želimo. Dijete koje stalno prima pomoć koju nije tražilo, uči da ne vrijedi pokušavati. Postaje pasivno, ovisno, nesigurno.

Sloboda je ravnoteža između povjerenja i granica, plod samostalnosti i odgovornosti. Kad djetetu dajemo slobodu prije nego ima sposobnost, dijete postaje izgubljeno. Previše izbora ili prevelika odgovornost za koju dijete nije sposobno, narušit će njegov razvoj. Djetetu su granice i smjernice prijeko potrebne kako bi unutar njih bilo sigurno čak i kad pogriješi. Moramo ih komunicirati jasno i s poštovanjem, one su tu kao dio pripremljene okoline, u službi djeteta, a ne kako bi ga kontrolirale ili podčinile volji odraslih. Također, granica je unaprijed postavljen dogovor o ponašanju, nije konstantno prigovaranje i usmjeravanje svakog djetetovog koraka. Na taj način ono postaje nesigurno i ne stječe povjerenje u vlastite sposobnosti.

Kad dijete zaštićujemo od neugodnih emocija i spašavamo od neugodnih posljedica njegovih izbora (razvojno primjerenih), činimo nepopravljivu štetu iz najbolje namjere. Izostanak odgovornosti lišava dijete najvažnije povratne informacije i sprječava izgradnju unutarnje discipline i moralnosti. Dijete mora iskusiti prirodne posljedice svog izbora (ukoliko nije ugrožena njegova sigurnost) i neugodne osjećaje. Ako uspije prevladati te manje izazove i nelagode, bit će spremno suočiti se i s većim izazovima u životu, ustrajati i preuzeti odgovornost.

Naše reakcije na pogreške oblikovat će u velikoj mjeri djetetovo iskustvo. Montessori pedagogija vidi greške kao osnovno sredstvo učenja. Upravo one pružaju povratnu informaciju kako se usavršiti i napredovati. Rastemo jedino kad nam je malo nelagodno, kad moramo uložiti trud i napor kako bismo prevladali izazov i pomaknuli vlastite mogućnosti. Greška je stoga dobrodošla, a naša reakcija uvijek je empatična i podržavajuća. Dijete tako uči izraziti empatiju za druge, pružiti pomoć i prihvatiti vlastite izazove.

Dijete koje se razvija sukladno svojoj prirodi nema potrebu za vanjskom pohvalom ili kritikom. Pohvale ili kritike djetetovog karaktera (kako si ti pametan, vrijedan, lijen, nepažljiv i slično) izrečene u namjeri da se dijete motivira ili da se njegovo ponašanje modificira, postaju s vremenom dio njegova identiteta jer se dijete s njima poistovjećuje. U slučaju negativnih komentara, oni umjesto da potaknu na promjenu zapravo ostvare sami sebe, ako moji odrasli to kažu o meni, to mora biti istina, ja nisam sposoban za ništa bolje. U slučaju pozitivnih komentara, dijete se može naći u situaciji kad je cijeli njegov identitet izgrađen oko te pohvale ugrožen. Primjerice, dijete koje je intelektualno darovito, može doživjeti urušavanje identiteta ako naiđe na prepreke u školi ili nekoj aktivnosti za koju je hvaljeno do tada. Umjesto pohvala i kritika karaktera, ponudimo prepoznavanja stvarne vrijednosti uloženog truda, podršku, empatiju i poziv na ustrajnost.

Sloboda kao put do čovjeka

U Montessori pedagogiji, sloboda je osnovni uvjet za razvoj cjelovitog ljudskog bića – osobe koja zna misliti, osjećati, djelovati i stvarati u skladu sa sobom i svijetom oko sebe. Dijete koje raste u atmosferi povjerenja, granica i samostalnosti, dijete koje stječe svoju slobodu aktivnim, svrhovitim radom, postaje osoba koja ne traži kontrolu nad drugima – jer ima kontrolu nad sobom. Čovjek koji je odgojen u duhu odgoja za mir vidi svoju svrhu u svijetu, prepoznaje svoj poziv i osjeća povezanost i odgovornost prema svim bićima na Zemlji. Kad odgojimo takvog čovjeka, stvorit ćemo preduvjet za novo društvo u kojem će vladati mir, pravednost i zajedništvo.