Povezivanje prije ispravljanja: zašto vikanje zapravo ne funkcionira
Jesi li ikada čula vlastiti glas dok vičeš i osjetila kako ti srce potone u trenutku dok riječi izlaze iz tvojih usta? Onaj oštar ton, prazan odjek u prostoru, pogled na djetetovo lice i val krivnje koji te preplavi…
Možda se sjećaš kako si se ti osjećala kad su na tebe vikali. Ne želiš vikati. Ne želiš da se tvoje dijete osjeća jednako tako. Većina nas nikada nije planirala postati „roditelji koji viču“. Željeli smo mir, razumijevanje, poštovanje. A ipak, kad cipele nisu na nogama, zadaća nije gotova ili prepirka ne prestaje – nešto u nama pukne. U tom trenutku, čini se kao da je vikanje jedina opcija.
Vikanje zapravo pokazuje da smo izgubili kontrolu i nad sobom i nad situacijom pa pokušavamo izgledati veći, jači, zastrašujući (poput životinje koja je ugrožena), kako bismo natjerali dijete da se podčini našoj volji. Tišina koja tada nastupi nije znak poštovanja već uzmicanje zbog straha. Zastanimo na trenutak s dozom suosjećanja. Ono što se tada događa ne proizlazi iz toga što smo loše osobe ili loši roditelji, nego iz spoja biologije, životne povijesti i unutarnjih okidača.
Zašto vičemo
Ne vičemo svi u istim situacijama. Naše reakcije ovise o osobnim okidačima i trenutnom psiho-fizičkom stanju. Netko na nešto neće ni trepnuti, a drugi će potpuno poludjeti, u nekoj drugoj situaciji bit će obrnuto. Takve situacije su naši okidači. Mogu nastati iz različitih razloga, vlastitih osjećaja nepoštovanja i neprihvaćenosti, vlastitih iskustava iz prošlosti, strahova, emocija i trauma, naučenih obrazaca, senzorne preopterećenosti, stresa…
Pod stresom, naš se živčani sustav prebacuje u stanje borbe, bijega ili ukočenosti. Glavnu riječ preuzima amigdala, razumni dio mozga jednostavno se isključi i onemogući se sposobnost razmišljanja i smirenog odgovora. Istraživanja pokazuju jasnu povezanost između roditeljskog stresa i impulzivnih reakcija. U istraživanju Freisthler i sur. više od petine roditelja prijavilo je češće vikanje i grublje postupke upravo u danima kada su sami bili pod većim stresom. Model „obiteljske napetosti“ opisuje isti obrazac: kada su roditelji emocionalno iscrpljeni, manja je vjerojatnost da će ostati dosljedni, empatični i strpljivi.
Kako vikanje stvara štetu
Često mislimo da moramo djetetu ukazati na to kako je napravilo nešto loše, natjerati ga da se zbog toga osjeća loše, da se pokaje kako bi doživjelo iskupljenje i popravilo svoje ponašanje. Ako ga ne kaznim, neće shvatiti da je pogriješio. No, istina je da ne možemo učiniti da se dijete ponaša bolje tako što učinimo da se osjeća lošije. Djetetova reakcija bit će osveta, ogorčenost, otpor ili odustajanje, svakako ne učenje i popravljanje ponašanja. Vikanje ne smiruje oluju već je rasplamsava.
Vikanje potiče nagli val signala opasnosti. Razum, logika i empatija se gase, a reagiramo iz najdubljih slojeva preživljavanja. Roditelju se čini da je uspostavio kontrolu nad situacijom, riješio problem i ispravio ponašanje, no za dijete to znači potpunu deregulaciju, osjećaj odbačenosti, nerazumijevanja, nepoštovanja i nepravde. Ponavljano izlaganje takvom stresu povezano je s povećanim rizikom od tjeskobe, depresije i teškoća u regulaciji emocija.
Istraživanja pokazuju da grube verbalne reakcije zapravo rezultiraju s više problema u ponašanju, a ne s manje. Longitudinalna studija provedena na gotovo tisuću obitelji pokazala je da „oštra verbalna disciplina“ (poput vikanja, prijetnji i ponižavanja) korelira s porastom problema u ponašanju i depresivnih simptoma kod adolescenata stvarajući tako začarani krug. Novo istraživanje predstavljeno britanskom parlamentu upozorava i da ponavljano verbalno nasilje može promijeniti razvojne obrasce u mozgu, posebno one povezane s osjećajem prijetnje i nagrade, čineći osobu sklonijom tjeskobi i poteškoćama u odnosima u odrasloj dobi.
Neke od poruka koje djeca tada nesvjesno uče su da je ljubav uvjetovana ponašanjem, kad pogriješim, ljubav se povlači; moram ugoditi ljudima da me vole; nisam dovoljno dobar ili vrijedan; svijet nije fer, mene nitko ne razumije; ne smijem pokazati osjećaje; moram sve napraviti savršeno da dokažem svoju vrijednost i budem prihvaćena; osvetit ću se; ništa ne mogu napraviti kako treba, ne moram se ni truditi; ja sam (lijen, nepažljiv, nespretan, glup…); ne pripadam ovdje; moram biti na oprezu. Možda i kod sebe možete osvijestiti ili prepoznati neka od tih uvjerenja koja utječu na vaš svakodnevni život.
Montessori: unutarnja disciplina umjesto vanjske kontrole
Disciplina mora doći kroz slobodu… Smatramo discipliniranim ne onoga tko je prisilno pokoran, već onoga tko je ovladao samim sobom.
O slobodi i disciplini pročitaj više u objavi Sloboda i disciplina u Montessori pedagogiji. Prava disciplina ne nastaje kroz strah, nego kroz sigurnost i poštovanje. Dijete koje se osjeća viđeno, sigurno i cijenjeno prirodno uči upravljati sobom i donositi ispravne odluke. Kroz slobodu unutar čvrstih granica uči djelovati i istraživati okolinu odgovorno i bez straha, kroz pogreške uči usavršavati svoje pokrete i vještine, kroz samostalnost i službu drugima stječe istinsku slobodu. Osjeća da je njegov doprinos vrijedan, da je sposobno i da za njega ima mjesta kao za vrijednog člana zajednice. Njegova savjest se odgaja na zdrav i ispravan način. Ono čini dobro zbog vlastitog izbora, ne zbog prisile izvana koja dolazi kroz kazne i nagrade.
Montessori je to nazvala odgojem za mir. Mir, ne definiran kao odsustvo rata, već kao istinska sloboda koja znači ljubav i odgovornost za sebe, drugoga i prirodu. Odgoj za mir je alat koji može promijeniti svijet i na koji nas Montessori sve poziva. Zato je odgoj za nju temeljno društveno pitanje. Više o odgoju za mir možeš pročitati u objavi Odgoj i mir: Kako odgajamo budućnost.
Kako prekinuti začarani krug
Vikanje je često naučeno ponašanje kojem pribjegavamo jer nemamo bolje rješenje. Većina nas odrasla je u okruženju u kojem se sukob rješavao iskazivanjem moći – kaznom, prijetnjom, vikanjem. Sada moramo naučiti nešto sasvim drugo: kako odgajati djecu za mir. Ako želimo njegovati djetetovu svijest, empatiju i unutarnji moralni kompas, moramo biti njihov živi primjer.
Mi prvi moramo djetetu pokazati empatiju i razumjeti da dijete ne glumi, ne stvara nama problem, ne želi nas isprovocirati, nego ima teškoće ovladati svojim velikim osjećajima. Puna sposobnost emocionalne samoregulacije razvija se tek oko 24. godine života, kada sazrijeva prefrontalni korteks – dio mozga koji upravlja planiranjem, kontrolom impulsa i donošenjem odluka. Do tada djeca, tinejdžeri, pa čak i mladi odrasli, oslanjaju se na koregulaciju s odraslima. U Montessori pedagogiji to odgovara četvrtom razdoblju razvoja čovjeka (18.–24. godina), kada se dovršava proces sazrijevanja volje i moralne svijesti. Naša je uloga pomoći djetetu da nauči regulirati emocije, a ne kazniti ga zbog njih. Dakle, sve emocije su prihvatljive, ali moramo kontrolirati naše reakcije. To znači da ne spašavamo dijete od neugodnih osjećaja, te da dosljedno provodimo granice zbog sigurnosti ljudi i okoline. Ako vičemo kad dijete plače ili je ljuto, poručujemo mu da osjećaji nisu dobrodošli. Ako mu podilazimo čim iskaže nezadovoljstvo ili nelagodu, uskraćujemo ga za važne vještine. Tu se nadovezuje druga važna zadaća.
Kao roditelji moramo pokazati našu moralnu snagu i činiti ono što je ispravno i kad nije lako. Postavljati jasne, sigurne i dosljedne granice. Djeci su granice dokaz da su voljena i zaštićena. One im pomažu razviti otpornost i sposobnost suočavanja s nezadovoljstvom i nelagodom. Također ih uče da njihova sloboda nije bezgranična, da završava tamo gdje počinje sloboda drugoga, da prema sebi, drugima i okolini moraju postupati odgovorno i savjesno. Iako ljudi imaju urođeni potencijal za empatiju, ona nije urođena vještina. Empatija se razvija i uči kroz iskustvo, promatranje i odnos s odraslima koji pokazuju razumijevanje, prihvaćanje i poštovanje. Drugim riječima, djeca postaju empatična zato što su i sama iskusila empatiju.
Na koncu, moramo pokazati što znači dobro odgojena savjest. Ključno je promijeniti naš stav o pogreškama i prihvatiti pogreške, svoje i djetetove, kao prilike za učenje i ispričati se kad sami pogriješimo. Time učimo dijete da pogreška nije sramota, slabost ni kraj svijeta, nego korak prema rastu. Ako vičemo kad dijete pogriješi, ono neće postati odgovornije, postat će uplašeno i povučeno ili sklono skrivati pogreške ili postavljati nedostižne ciljeve.
Zamislite odgoj bez vikanja
Odgoj u kojem su empatija, razumijevanje, prihvaćanje i odgovornost svakodnevna praksa.
Dijete kojem pokazujemo poštovanje uči poštovati druge.
Dijete kojem dopuštamo da pogriješi i popravi pogrešku, uči samostalnost.
Dijete kojem dajemo granice uči samodisciplinu.
To je Montessori odgoj za mir. Povezivanjem prije ispravljanja dajemo djetetu prostor da raste.
Kako to izgleda u praksi
sloboda i dostojanstvo
Dozvoli djetetu autonomiju gdje god je to moguće. Dajući mu slobodu i omogućavajući samostalno djelovanje, poštujemo djetetovu osobu i dostojanstvo. Ne bismo vikali na odraslog gosta koji je slučajno prolio čašu vina za vrijeme ručka. Zašto onda vikati na vlastito dijete koje još uvijek uvježbava koordinaciju i vještine? Ne bismo vikali na prijateljicu koja je preopterećena ili se razvodi pa je uzrujana, uznemirena ili plače. Zašto onda utišavati djetetove osjećaje kad još nije razvilo samokontrolu? Ne bismo vikali i naređivali kolegama na poslu, čak i kad njihov rad nije optimalan. Zašto onda vičemo na svoju djecu i očekujemo pokornost? Djeca zaslužuju istu dozu dostojanstva koju dajemo odraslima. To znači da uvažavamo njihove osjećaje, komuniciramo s poštovanjem, dozvoljavamo slobodan izbor i autonomiju u mjeri koja je razvojno primjerena. Ne možemo tražiti od djece da ona reguliraju svoje ponašanje, ako mi nismo u stanju regulirati sebe.
samoregulacija
Kada osjetiš da te preplavljuje val, stani. Udahni duboko. Kao odrasla osoba, na tebi je zadaća da reguliraš najprije sebe i svoje emocije. Ako je dijete učinilo bezazlenu pogrešku, ignoriraj i pusti da popravi pogrešku samo ili mu pomozi popraviti. Suzdrži se od uzdaha, pogleda i komentara, ovo je prilika za učenje.
koregulacija
Ako je dijete uzrujano, uznemireno ili preplavljeno osjećajima, pomozi mu nositi se s njima. Spusti ton. Sagni se na djetetovu razinu. Pogledaj ga i upotrijebi formulu UVAŽI-IMENUJ-POKAŽI-USMJERI kojom pokazujemo da smo primijetili djetetovo stanje, pokušavamo razumjeti koji osjećaj je u pitanju, dajemo empatičan primjer koji pokazuje da je to normalna emocija i usmjeravamo na poželjno ponašanje.
Uvaži: Čini mi se da si / Razumijem da si sad / Vidim da si
Imenuj: ljut / razočaran / uzbuđen / zabrinut
Pokaži: Svi se osjećamo tako kad… / I ja bih se tako osjećala da… / Normalno je da smo [osjećaj] kad…
Usmjeri: Možda možemo… / Što bi htio da učinimo? / Kako možemo to riješiti? / Sad moramo…
Pomozi djetetu da se smiri. Zajedno udahnite. Kad se emocije stišaju, razgovarajte, popravljajte, učite.
Nekad je sasvim dovoljno potvrditi osjećaje da se ponašanje promijeni. „Jako te boli/si razočaran…“ može biti dovoljno da dijete kaže da i smiri se, nekad samo želi da se njegovi osjećaji prepoznaju i prihvate. Tada mu je lakše i regulirati ih i nositi se s njima.
granice i očekivanja
Ako je potrebno, postavi granicu nježno ali čvrsto: „Neću dopustiti udaranje./Nismo došli to kupiti./Ne bacamo stvari….“ Nemoj moliti, pregovarati, prijetiti, pitati… Ton mora biti konačan. Ako kažeš „Prestani već jednom ili ću…“ to postaje izazov, ako kažeš „Možete li već jednom prestati?“ Ili „Za 5 minuta idemo, ok?“ to je pitanje i ostavlja prostor za djetetovu odluku i neslaganje. Dijete mora biti svjesno da njegovo ponašanje ima granice u slobodi drugoga, da ne smije ugrožavati sebe, druge i okolinu. Unaprijed postavi očekivanja kako bi se izbjegle situacije sukoba i nesporazuma. Razgovaraj s djetetom što je prihvatljivo ponašanje, a što ne. Ako se prije odlaska u trgovinu dogovorimo da ne kupujemo ništa/jednu sitnicu/što god dijete želi, ono jasno zna što očekivati i izbjeći ćemo sukob.
Povezivanje prije ispravljanja
Kad dijete učini nešto neprikladno, naš instinktivni poriv je „ispraviti ga“ — zaustaviti ponašanje, postaviti granicu, prenijeti poruku da to nije u redu. Cilj discipline je, u svojoj srži, oblikovati djetetovo ponašanje kako bi ono bilo primjereno zajednici u kojoj dijete odrasta. U tradicionalnim modelima to se često pokušava postići vanjskom kontrolom (kaznama, nagradama, prijetnjama ili moraliziranjem) što zapravo znači da odrasla osoba pokušava nametnuti vlastitu volju djetetu izvana.
No odgoj za mir ne želi dijete ukrotiti i podčiniti volji odrasloga (ti ćeš raditi što ja kažem), već ga poziva na suradnju i gradi odnos povjerenja iz kojeg prirodno proizlazi unutarnja disciplina (ti ćeš odabrati dobro). On ne oblikuje dijete izvana, prijetnjama, sramoćenjem ili vanjskom kontrolom, već mu pomaže oblikovati vlastitu savjest iznutra — kroz povezanost, primjer i slobodu uz granice.Kad dijete osjeća da je viđeno, prihvaćeno i sigurno u odnosu s odraslim, tada se može otvoriti za promjenu. Prije nego krenemo ispravljati ponašanje, trebamo se povezati s djetetom pogledom, dodirom, prisutnošću. Trebamo pokazati: "Tu sam, vidim te, razumijem te, pomoći ću ti da odabereš dobro." Ta emocionalna sigurnost neće ga razmaziti, već osnažiti.
U prvim godinama života čovjek se polako oblikuje kroz tisuće sitnih iskustava, odnosa, pokušaja i pogrešaka. Ta prva iskustva i doživljaji postat će temelj na kojem će graditi svoju sliku svijeta – fizičkog i društvenog. Taj temelj priprema je i za zadnju razvojnu fazu kad čovjek emocionalno i moralno sazrijeva i postaje sposoban samostalno donositi odluke. Ako je temelj izgrađen od ljubavi i poštovanja, njegove odluke bit će ispravne, ne zbog straha, već iz unutarnje sigurnosti i osjećaja odgovornosti. Naprotiv, ako je prvo iskustvo sukob i dominacija moći jačeg (odraslog), taj temelj bit će narušen, a time i sve njegove odluke.
Kroz tu povezanost, dijete ne uči da je dobro samo kad je savršeno, već da je vrijedno bezuvjetno. Upravo zbog toga ono želi rasti, surađivati i razvijati samodisciplinu iznutra. Disciplina tada ne dolazi iz straha od kazne, već iz unutarnje želje da doprinosi, da bude u skladu sa sobom i drugima. Povezivanje prije ispravljanja ne znači da ne postavljamo granice — znači da ih postavljamo s poštovanjem i ljubavlju, svjesni da svako dijete uči najdublje upravo kroz odnos. U tom procesu dijete se ne oblikuje izvana, već se iznutra uspravlja u svoju vlastitu snagu. I to je put ka istinskom miru.
Ako želiš saznati više o Odgoju za mir od same Marije Montessori preporučam ti knjigu:
Montessori, M. (2019). Odgoj i mir (prijev. M. Marušić). Zagreb: Salesiana. (Izvornik objavljen 1949.) ISBN: 978-953-205-271-8
Ako želiš čitati više o utjecaju stresa i agresivne discipline na djecu mogu ti pomoći ovi izvori:
Bellis MA, Hughes K, Ford K, et al. Comparative relationships between physical and verbal abuse of children, life course mental well-being and trends in exposure: a multi-study secondary analysis of cross-sectional surveys in England and WalesBMJ Open 2025;15:e098412. https://doi.org/10.1136/bmjopen-2024-098412
Casey BJ, Jones RM, Hare TA. The adolescent brain. Ann N Y Acad Sci. 2008 Mar;1124:111-26. https://doi.org/10.1196/annals.1440.010
Conger RD, Donnellan MB. An interactionist perspective on the socioeconomic context of human development. Annu Rev Psychol. 2007;58:175-99. https://doi.org/10.1146/annurev.psych.58.110405.085551
Freisthler B, Price Wolf J, Chadwick C, Renick K. Daily Stress and Use of Aggressive Discipline by Parents during the COVID-19 Pandemic. J Fam Violence. 2022;37(7):1101-1109. https://doi.org/10.1007/s10896-021-00340-y
Heyes C. Empathy is not in our genes. Neurosci Biobehav Rev. 2018 Dec;95:499-507. https://doi.org/10.1016/j.neubiorev.2018.11.001
Wang, M.-T. and Kenny, S. (2014), Longitudinal Links Between Fathers’ and Mothers’ Harsh Verbal Discipline and Adolescents’ Conduct Problems and Depressive Symptoms. Child Dev, 85: 908-923. https://doi.org/10.1111/cdev.12143
