Odgoj i mir: Kako odgajamo budućnost

Mir nije samo odsustvo rata

Maria Montessori vjerovala je da odgoj nije samo obiteljska stvar, već temeljno društveno pitanje i silom koja oblikuje cijelo društvo. Kao znanstvenica, divila se napretku u znanosti i tehnologiji, ali je isticala da čovječanstvo ostaje neuko u pogledu poznavanja čovjeka, istraživanja naših vlastitih energija i ovladavanja njima. Posebno nas zbunjuje ideja mira. Često ga shvaćamo kao “odsustvo rata”, ali to zapravo znači da prihvaćamo rat kao naše temeljno stanje. Takav mir je tek prilagodba volji pobjednika i općem jadu poslijeraća, daleko od istinskog mira. Uspoređujući rat s kugom, zaključuje kako su ljudi rado prigrlili savjete znanosti o zdravim navikama i higijeni tijela kako bi se oduprli toj pošasti, no u slučaju rata, u moralnom pogledu, nismo učinili nikakav napredak od srednjeg vijeka. Niti smo otkrili pravi uzrok, niti našli rješenje, a ponajmanje počeli mijenjati sebe za istinski mir. Provodimo higijenu tijela, no izostaje higijena duha te dolazi do pohlepe, želje za moći i novog rata.

Danas se divimo i onima koji liječe bolesti i onima koji stvaraju oružje za masovno uništenje. Napredak tehnologije ne prati duhovni razvoj. Ljudi žive bogatije nego ikad, a osjećaju se izgubljeno i usamljeno. Montessori sa žaljenjem konstatira da je čovječanstvo „spalo na tako surovo i neuređeno stanje duha da pojedinac nije ništa više od suhe prašine u pustinji“ koji vodi brigu isključivo o vlastitom napredovanju. Takvi jadni, sebični, psihički izmoreni ljudi egzistiraju jedni pored drugih kao zrnca pijeska u pustinji: svi zajedno, a odvojeni i nesposobni poduzeti nešto, prepušteni vjetrovima sudbine.

Nalazimo se u vremenu u kojem se duhovni život zanemaruje, a materijalizam uzdiže kao vrlina; u kojem je fizička snaga čovjeka nadmašila prirodu i u kojem naziremo užas mogućeg uništenja cijelog svijeta. Zbog toga proglašavamo da je razvoj stvaralačkih energija, viših osobina čovjeka, jedna od najhitnijih potreba našeg društvenog života.

Maria Montessori

Najveća prijetnja današnjice nije rat, nego duhovna suša. Ljudi su se kroz povijest borili za materiju, pa za energiju, sutra će se boriti za svemir. No ako izgubljen, nemoralan čovjek dobije takvu moć – uništenje može doći vrlo brzo. Psihički zdrav čovjek ne može istovremeno voljeti i mrziti. A mi trebamo pripremiti našu djecu da postanu upravo to – zdravi, snažni i svjesni ljudi.

Uloga odgoja

Danas imamo tehnologiju i znanje kojima možemo riješiti gotovo sve materijalne potrebe čovječanstva. Rat je danas besmislen upravo zato što smo svi dio istog čovječanstva, povezani više nego ikad. Ali unatoč tom nevjerojatnom napretku, mir i dalje izmiče. Jer nismo sazreli unutra — nismo razvili svijest o tome tko smo, kakav svijet stvaramo i kakvu budućnost ostavljamo djeci. I dalje postoje ljudi koji žele moć zadržati za sebe, kao da se ona može oduzeti od cjeline ljudskog roda i pripisati pojedincu.

Kao odgovor na društvenu nesigurnost, pojavljuju se dvije opasne krajnosti. Prva je povlačenje u vlastite granice: zatvaranje u nacionalne, kulturne i ekonomske okvire uz odvajanje od cjeline čovječanstva i ogorčenu privrženost državi na temelju straha i podjele. Druga je nasilni internacionalizam – pokušaj ujedinjenja svijeta bez stvarne moralne podloge, koji uzima u obzir samo interese jedne skupine ljudi i teži jedinstvu utemeljenom na jednoumlju uz zanemarivanje prava ostatka čovječanstva i na uništavanju njihovih posebnih iskustvenih, kulturoloških i moralnih dijelova. Oba su ekstrema jednako opasna i neprirodna, oba vode ka sukobu, a ne miru. I oba propuštaju ono najvažnije: istinsku povezanost koja se ne gradi kroz silu ni granice, već kroz razumijevanje i poštovanje. Zato se nalazimo na prekretnici. Ili ćemo se kao čovječanstvo uzdići — razviti svoju svijest i preuzeti odgovornost za moć koju imamo — ili ćemo propasti pod teretom vlastite neodgovornosti.

Odgoj koji je sposoban spasiti čovječanstvo nije mali pothvat; on uključuje duhovni razvoj čovjeka, njegovo osnaživanje kao pojedinca i pripremu mladih ljudi da razumiju vrijeme u kojem žive.

Maria Montessori

Naš glavni cilj mora biti odgoj čovječanstva za novu budućnost počevši od djetinjstva. Tradicionalni odgoj temeljen je na zastarjelim i površnim predodžbama o razvoju ljudske osobnosti i zabludi da je odrasla osoba ovdje da oblikuje djetetovu psihu prema željama društva. Jer prvi sukob u životu nije rat među državama — to je sukob između djeteta i odraslog koji ga ne razumije, između roditelja i njihove djece, između učitelja i njihovih učenika. Iz tog nerazumijevanja rađa se rana koja se kasnije širi kroz cijelo društvo.

Odgoj koji potiče sukob

Tradicionalni odgoj dijete vidi kao prazno biće koje odrasli trebaju oblikovati kako bi se uklopilo u njihovu okolinu, pravila i ciljeve. Gazeći i potiskujući prirodne nagone djeteta, budi u njemu nepokolebljiv poriv za otpor i samoobranu što se može preobraziti u pravu bolest duha. Čovjek iz naraštaja u naraštaj ostaje nerazvijeno, izobličeno biće jer od početka svog života biva uvučen u sukob između odrasle osobe i sebe. Ta surova borba između jake i slabe strane kobna je za čovječanstvo jer pod krinkom odgoja uspostavlja svetogrdni oblik ropstva.

Čovjek je napustio prirodni put života i krenuo pogubnim putem civilizacije… Dijete je u potpunosti prepušteno brizi odraslih, a oni – osim ako ih ne prosvijetli mudrost prirode ili znanosti – predstavljat će najveću prepreku na djetetovu putu.

Maria Montessori

Dijete koja nije usvojilo samostalnost, samoinicijativu i odgovornost, ostaje ovisno o drugima i prepušta im da ga vode. Dijete izloženo konstantnim kritikama postaje obeshrabreno, pokorno i nesposobno za moralni otpor. Dijete od kojeg se traži slijepa poslušnost postaje pasivno i pokorava se hiru sudbine. Djeca čija svijest biva potpuno zamijenjena izvana, internaliziraju iščašene obrasce sustava, nastoje ugrabiti moć za sebe, dominirati, oteti, posjedovati, uživaju u podčinjavanju, ugnjetavanju i ponižavanju drugih. I sustav ih ističe kao primjer ambicije, sposobnosti i uspjeha. Poniženi ljudi stide se samih sebe, sramežljivi se povlače, plašljivi traže svoj mir, sve ljudsko bogatstvo duha biva uništeno.

U sklopu tih iščašenih prilagodbi koje vode do osjećaja manje vrijednosti je i odanost ili idolopoklonstvo onima koji nas vode i tu disciplina postaje sinonim za ropstvo. Odgoj koji su ti ljudi dobili nije ih pripremio za suosjećanje, pravdu i istinu, već ponajprije za nadmetanje, sukob i pokoravanje drugoga, ono što se može smatrati tek epizodom kolektivnog, stvarnog života: rat. Jer rat zapravo ne izaziva oružje, već čovjek.

Dijete kao naš učitelj

Ako želimo promjenu, ne možemo računati na odrasle, moramo početi s djetetom. Dijete je ono koje obnavlja čovječanstvo. Ono vidi ono što odrasli više ne vide i nosi svjetlo u naš svijet. Djeca su nježan duhovni embrij, ali u pravim uvjetima mogu se razviti u boljeg čovjeka, razviti unutarnji osjećaj za red, disciplinu i samokontrolu kao izraz savršene slobode i ljubav za radom koji jača njihovu stvaralačku energiju.

Ako spasenje i pomoć trebaju doći, doći će od djeteta, jer dijete je graditelj čovjeka, a time i društva. Dijete je obdareno unutarnjom snagom koja nas može voditi prema prosvjetljenijoj budućnosti.

Maria Montessori

Dijete nije samo budućnost — ono je već sada naš učitelj. U njemu se krije znanje o tome kako ponovno postati cjelovit čovjek. Ako mu vjerujemo, može nas naučiti kako izgraditi bolji svijet. Mir je primjenjivo jedinstveno i opće načelo humanosti i društvenog uređenja što se temelji na samoj prirodi čovjeka. Ne pokorava ga, nego ga uzvisuje; ne ponižava ga, već ga čini svjesnim vlastite moći nad svemirom. Novi odgoj uključuje duhovni razvoj čovjeka, njegovo osnaživanje i pripremu mlade osobe za razumijevanje vremena u kojem živi.

Što znači odgoj za mir?

Na odgoj više ne možemo gledati kao na linearni prijenos znanja s odraslog na dijete. Dijete nije prazna posuda u koju ćemo ulijevati znanje niti ga možemo silom oblikovati u čovjeka kakvog mi trebamo ili želimo. Dijete uči kroz vlastito iskustvo i svrsishodnu interakciju s okolinom. Uloga odraslog nije da poučava, već da pažljivo pripremi okolinu, pokaže kako nešto funkcionira i zatim se povuče – pusti dijete da ponavlja i otkriva. Ono što potiče dijete na rad nije sami rezultat, već osobno usavršavanje u dodiru sa stvarnošću. Dijete je drugačije biće i posjeduje sposobnost koju odrasli više nemaju, sposobnost stvaranja čovjeka. Dijete sve želi raditi samo jer mora izgraditi svoju vlastitu osobu kroz svrhovito djelovanje u okolini. Djetetova igra, kretanje i vrijeme su uvijek svrhoviti i vođeni razvojnim instinktima, nikada nisu besciljni gubitak vremena. Ali odrasli to ne razumije i tako započinje nevidljiva borba. Dati djetetu slobodu ipak ne znači pustiti ga da radi što god želi bez granica. Sloboda znači moći djelovati samostalno, ali u zajedništvu s drugima. Prava sloboda razvija se u odnosima, kroz rad i suradnju.

Izbjegavanje rata zadaća je političara. Uspostavljanje mira zadaća je obrazovanja.

Maria Montessori

Tijekom razvoja osobnost se, ovisno o odgoju, može oblikovati u dva smjera: čovjek koji voli ili čovjek koji posjeduje. S jedne je strane čovjek koji je razvio svoju neovisnost i ostvaruje s drugima usklađen odnos u ljubavi prema stvarima i svim živim bićima, a s druge strane je zarobljen čovjek koji, želeći se osloboditi, postaje rob onoga što posjeduje i mržnje. Jedan put potiče čovjeka na vlastito usavršavanje, drugi ga svodi ispod razine onoga što je prirodno. Te dvije mogućnosti nisu plod slobodnog izbora, već posljedica čovjekovog razvoja.

Ljubav prema okolini tajna je ljudskog napretka i razvitka društva, ona ne želi posjedovati ni pokoravati, ona vodi do dostojanstva, do spoznaje i do rada. Sve što nas okružuje plod je stvaralačke ljubavi. Ljubav se ne može prisilno naučiti ni nametnuti odgojem, obrazovanjem ili bilo kako drugačije. Ljubav se rađa iz temelja moralnog zdravlja, iz odgoja koji je prilagođen djetetovim potrebama i koji mu omogućuje normalan razvoj. Dijete koje osjeća snažnu ljubav prema svojoj okolini i živim bićima, koje pronalazi radost i oduševljenje u onome što radi, budi u nama nadu da se čovječanstvo može razviti u nekom novom smislu.

Odgoj novog čovječanstva ima samo jedan cilj, a to je dovesti do poboljšanja pojedinca i društva. Trebamo pomoći djetetu da postane pojedinac neovisno od nas, da nastavi djelovati samostalno i usavršavati se u nadi dragocjenog svjetla koje dobivamo od njega.

Dijete nam je samo otkrilo načelo odgojnog procesa: nauči me kako raditi samostalno. Ono može za nas učiniti više nego što mi možemo učiniti za njega. Mi vidimo lik uspravnog djeteta, s ispruženim i raširenim rukama koje dozivaju čovječanstvo.

Maria Montessori