Dijete graditelj čovjeka

Dijete graditelj čovjeka

Maria Montessori nije osmislila drugačiji stil podučavanja, već je stubokom promijenila poimanje obrazovanja. Za nju je obrazovanje samooblikovanje ljudske osobe za odgovoran i ispunjen život. U središtu nisu inovativni materijali već inovativni pristup djetetu, svrha obrazovanja nije u akademskoj izvrsnosti već ostvarivanju punine djetetovih potencijala. Obrazovanje M. Montessori u prirodnim znanostima i medicini u znatnoj je mjeri oblikovalo njen pristup problemu odgoja i obrazovanja. S jedne strane njen pristup djetetu je racionalan, objektivan i znanstven, s druge pun ljubavi, poštovanja i divljenja prema čudu ljudskoga života. Svoje zaključke o ljudskom razvoju donosi nakon pažljivog i objektivnog promatranje bez predrasuda, otvorena za sve što dijete želi otkriti o sebi. S poštovanjem prema njegovoj osobnosti ona zatim stvara alate koji će djetetu omogućiti da se samostalno i dostojanstveno razvije i ostvari svoj puni potencijal očekujući od njega da postane odgovoran član zajednice.

Čovjek je duhovno biće pozvano na stvaranje

Montessori govori o kozmičkom zadatku čovjeka kao o prirodnoj ulozi svakog ljudskog bića u poretku života. Kao što svaka biljka, životinja ili prirodni proces ima svoju funkciju u ravnoteži svijeta, tako i čovjek ima zadatak: svjesno surađivati s prirodom, stvarati, raditi i odgovorno oblikovati društvo. Za razliku od drugih bića, čovjek ne djeluje instinktom nego sviješću, radom i moralnom odgovornošću. Upravo to je ono što čovjeka razlikuje od životinja. Životinjama vlada instinkt, one žive za sebe i pritom nesvjesno obavljaju svoju ulogu u održanju života na Zemlji. Samo ljudska bića posjeduju obilježja pomoću kojih ostvaruju svoj uzvišeni poziv upravitelja zemljom i nasljedovatelja kraljevstva Božjeg.

Ljudi posjeduju visoko motiviranu urođenu snagu prilagođavanja okolini i prilagodbe okoline sebi i ona je neograničena, čovjek može učiti cijeli život. Od začeća do šeste godine djetetova je zadaća izgraditi sebe u biće koje pripada društvenoj zajednici. Cijela prva razina razvoja protječe u prilagodbi društvenoj i kulturnoj okolini u kojoj se nalazimo kroz razvoj svijesti, razuma, snage volje, mašte i savjesti. U odrasloj dobi čovjek će okolinu oblikovati i prilagođavati sebi. Zato Montessori kaže da dijete gradi čovjeka, a čovjek potom gradi društvo. Čovjek odgojen za mir djeluje odgovorno prema sebi, drugima i okolini jer se osjeća dijelom punine života. Osjeća pripadnost prirodi i povezanost sa svim živim bićima te shvaća svoju ulogu i ulogu svakog živog bića u održanju Života.

Dijete je nositelj tog zadatka jer se u djetinjstvu oblikuju čovjekova inteligencija, karakter, odnos prema radu, drugima i Zemlji. Montessori ukazuje na važnost duhovne dimenzije u odgoju i obrazovanju jer se slika čovjeka gradi na tri razine - fizičkoj, intelektualnoj i duhovnoj i uvjetovana je njegovom kulturom, poviješću i okolinom. Odgoj, prema njoj, nije priprema za školu ili posao, nego priprema za život u službi mira i ravnoteže svijeta. Ako dijete razvije unutarnji red, samodisciplinu, osjećaj pripadnosti i svrhe, tada kao odrasla osoba može živjeti u miru s drugima i prirodom. Ako to izostane, društvo nužno klizi u nasilje, eksploataciju i kaos. U tom smislu, kozmički zadatak je vrlo konkretan: raditi smisleno, stvarati bez uništavanja, upravljati resursima odgovorno i graditi mirne ljudske odnose.

Dijete je graditelj čovjeka

Krajnji razvoj čovjeka je individualan i nepredvidiv, za razliku od biljke. Svako dijete ima jedinstven set potencijala s kojima se rađa i koji predstavlja njegove skrivene talente i inteligenciju (nebula ili maglica). Rođenjem završava faza fizičkog embrija i počinje faza psihičkog embrija dok se ne razvije, tj. ne rodi, zreli čovjek. U fazi psihičkog embrija dijete ne pokazuje svoje skrivene talente ako im ne omogućimo da se otkriju u pripremljenoj dolini. Tri su, dakle, ključne komponente odgoja dijete, okolina i odrasli.

Mi odrasli ne upravljamo djetetovim razvojem, on se događa spontano. Ne možemo oblikovati dijete prema našim željama jer nama nisu poznati njegovi potencijali ni njegova zadaća u svijetu, dijete ih samo mora otkriti i razviti. Samo dijete je graditelj čovjeka jer upravo ono izgrađuje i nama otkriva svoju osobu.

Dijete jest kipar svoje osobnosti, ali ne može se razviti bez odgovarajućih uvjeta. Ono se izgrađuje kroz djelatnu i svrhovitu interakciju s okolinom. Prvi utisci iz okoline postaju temelj djetetove slike svijeta. Fizička i duhovna (kultura, jezik, međuljudski odnosi) okolina se tako ugrađuje u djetetovu svijest i duh dok ju ono upija, i po njoj će dijete oblikovati sebe. Ne mogu istaknuti dovoljno koliko je važno da ta okolina odgovori na djetetove razvojne potrebe i podrži odgoj za mir.

Tu dolazimo do uloge odraslih u odgoju. Obveza je djetetovih odgajatelja pripremiti okolinu koja će omogućiti djetetu da ostvari svoj puni potencijal, pronađe svoje mjesto u svijetu, otkrije svoju ulogu i upotrijebi svoje talente na opće dobro. Upravo mi odrasli moramo stvoriti okolinu koja odgaja za mir kako bi ljudi ostvarili svoj puni potencijal.

Unutarnji plan razvoja

Dijete slijedi unutarnji, biološko-psihološki nacrt ili plan razvoja. Dijete ga nije svjesno, ali on snažno upravlja njegovim interesima, ponašanjem i potrebama u određenim razdobljima života. Dijete ne “uči zato što ga netko uči”, nego zato što ga unutarnji plan na to gura. Svi ljudi, bez obzira na kulturu ili vrijeme dijele univerzalne ljudske dispozicije, urođene tendencije koje upravljaju ljudskim razvojem i djelovanjem. One se manifestiraju kao kreativne mogućnosti, porivi za djelovanjem na zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba, fizičkih (hrana, odjeća, dom, obrana i prijevoz) i duhovnih (ljubav, umjetnost, ljepota, vjera). Bez jednog aspekta ljudski se osiromašuje čak do razine smrti. Univerzalne ljudske dispozicije uključuju istraživanje, orijentaciju, red, komunikaciju, spoznaja, apstrahiranje, mašta, matematički um, rad, ponavljanje, egzaktnost, djelovanje, oblikovanje i samousavršavanje.

1 Istraživanje

Potrebno je od početka za preživljavanje i ispunjavanje osnovnih ljudskih potreba za skloništem, hranom i slično kroz metodu pokušaja i pogrešaka, a nastavilo se kasnije i u višim sferama ljudskog djelovanja (filozofiji, duhovnosti, umjetnosti). Pripremljena okolina djeci omogućuje slobodno kretanje i priliku za istraživanjem.

2 Orijentacija

Ciljano kretanje razvilo je potrebu za orijentacijom, prvo po prirodnim obilježjima, a zatim i pomoću karata i instrumenata. U dječjoj kući okolina je privlačna ali ne previše stimulirajuća i strukturirana tako da djeci omogućuje jednostavnu orijentaciju u prostoru jer sve uvijek ima svoje mjesto pa dijete lako zadržava sliku okoline u umu. Vremensku orijentaciju podržavamo rutinama. Dijete poznaje raspored aktivnosti, zna da sve ima svoje vrijeme i to mu daje ritam i sigurnost jer pouzdano zna što se kad događa.

3 Red

Red je u osnovi cijelog svemira, bez reda bi sve bilo prepušteno kaosu u kojem bi bilo nemoguće predvidjeti i uvidjeti potrebne promjene i unaprjeđenja. Priroda slijedi svoje ritmičke obrasce – izmjenu godišnjih doba, dana i noći, kruga života i slično. Dijete prolazi kroz vrijeme posebne osjetljivosti za red u svojoj okolini i svom životu (na vrhuncu u drugoj godini života) koji mu omogućuje da se prilagodi okolini. Pripremljena okolina mora biti jednostavna i uredna jer fizički red rasterećuje um za stvaranje i pomaže djetetu internalizirati red i urediti utiske koje je primilo iz okoline.

4 Komunikacija

Komunikacija je nužnost za društvena bića koja žele s drugima podijeliti svoja otkrića, izraziti svoje ideje, misli, potrebe i slično. U tu svrhu ljudi su stvorili jezik koji ih izdvaja od svih drugih životinja. Hodanje daje djetetu fizičku neovisnost, no jezik mu daje mentalnu neovisnost. U pripremljenoj okolini djeca ne trebaju sjediti mirno u tišini već u živoj komunikaciji s drugima razmjenjivati znanje i iskustva te zajedno pronalaziti rješenja ili sudjelovati u socijalnim oblicima komunikacije.

5 Spoznaja

Ljudi imaju snažan poriv za znanjem i rasuđivanjem različitih elemenata stečenog znanja kroz definiranje, klasificiranje, predviđanje i planiranje. Ljudi već od rane dobi razvijaju sposobnost spoznavanja istine i grade temeljna znanja na osnovu kojih rasuđuju svo novo i postojeće znanje. Poznavanje okoline stečeno kroz iskustvo u njoj omogućuje djetetu spoznaju svijeta, stjecanje novih znanja i kreativno stvaranje. Ključno je da pripremljena okolina omogući široko i bogato iskustvo koje će potaknuti djetetov razvoj.

6 Apstrahiranje

Apstrahiranje podrazumijeva razumijevanje ideja i koncepata kroz govorenu, pisanu ili vizualnu komunikaciju, a ne kroz konkretne materijale. Svi Montessori materijali su utjelovljene apstrakcije koje odgovaraju jednom konceptu koji dijete treba usvojiti (boja, duljina, i slično). Oni omogućuju djetetu da spozna apstraktne koncepte na konkretan način, razvije sposobnost apstrakcije i stvori bogatu sliku svijeta.

7 Mašta

Sposobnost usvajanja znanja, spoznavanja i apstrahiranja oslobađa maštu pojedinca kroz koju on nalazi rješenja za postojeće probleme, pronalazi nove tehnike ili se zabavlja. Mašta ovako shvaćena predstavlja kreativni impuls, sposobnost prenijeti znanje i vještine u nešto novo, a ne bijeg u nestvarno i fantastično. U Montessori pedagogiji stoga odgađamo bajke za kasniju dob kad je dijete sposobno za apstraktno mišljenje. Mlađa djeca svoju maštu u cijelosti usmjeravaju i ispunjavaju u stvarnosti, u realnom, kroz dostupne im materijale, alate, umjetnost i razvoj usmjerene pažnje.

8 Matematički um

Svi naši izumi ovise o našoj sposobnosti da razmišljamo matematički. Ljudi mjere vrijeme, volumen, masu, itd., izražavaju koncept količine u specifičnim iznosima ili apstraktnim odnosima (više, manje, mnogo). Red, egzaktnost i apstrahiranje pridonose razvoju matematičkog uma. U pripremljenoj okolini to se postiže kroz uređenje okoline i ponudu odgovarajućih materijala. Vježbe prelijevanja, rezanja cvijeća na odgovarajuću duljinu, promatranje različitih dimenzija cilindara, prutova, setova perlica i drugog senzoričkog materijala, nizanje uzoraka i druge vježbe usavršavaju djetetova osjetila i ono postaje osjetljivo na fine nijanse obilježja, internalizira matematičku prirodu svijeta i priprema svoj um za spoznaju i stvaranje.

9 Rad

Potreba za radom odraz je duhovnosti i smisao čovjekova postojanja. Svrhovit rad uvijek je usmjeren ka nekom cilju bilo da je svrha samousavršavanje, stvaranje određenog proizvoda, zarada ili štogod drugo. Kroz rad ostvarujemo svoje ideje, no nakon svakog rada, bilo da smo odrasli ili dijete, potreban nam je odmor u obliku sna ili jednostavnijeg posla. Rad odraslih i djeteta razlikuje se jer malo dijete ima potrebu za radom usmjerenim na izgradnju osobe koja će postati, te manje računa vodi o vanjskom, vidljivom rezultatu rada, a više o unutarnjoj samopercepciji. Svrha njegovog rada nije stvoriti proizvod ili izvršiti zadatak, nego zadovoljiti svoje razvojne potrebe i usavršiti svoje vještine i znanje.

10 Ponavljanje

Ponavljanje je nužno u procesu samousavršavanja jer omogućuje utvrđivanje stečenih znanja i vještina što dovodi do osjećaja kompetentnosti i samopouzdanja. Stoga nikako nije poželjno ni potrebno prekidati i ometati dijete u radu. Dijete će prekinuti svoj rad kad izvrši zadatak koji si je postavilo. Kroz ponavljanje dijete postiže normalizaciju (usklađenost sa svojom pravom prirodom) i usavršuje svoje vještine – ta usmjerenost na usavršavanje procesa razlikuje se od usmjerenosti na usavršavanje ishoda što prevladava kod odraslih.

11 Oblikovanje

Samo ljudi imaju fizičku (palac), mentalnu i emocionalnu sposobnost oblikovati svoju okolinu i prilagoditi ju svojim potrebama. Ruka je alat kojim dijete uređuje i klasificira svijet, rad s rukama razvija snažne veze u mozgu, stimulira moždanu aktivnost, pospješuje učenje, razvija mišićnu memoriju kroz ponavljanje i omogućuje povezivanje naučenog. Montessori će reći da je ruka oruđe uma jer dijete na prvoj razvojnoj razini uči konkretno, kroz osjetila, upija okolinu cijelim tijelom. Također će reći da ništa nije u umu što nije prije toga bilo u ruci, odnosno, dijete ne može usvojiti apstraktno znanje na toj razini, isključivo ono što mu je konkretno dostupno. Zato i jest razvila svoje materijale kako bi zadovoljila razvojnu potrebu djece da uče na njima primjeren način.

12 Samousavršavanje

Najviše se očituje u religijskoj domeni, ali ju istovremeno i nadilazi i najjasnije odražava duhovnu stranu čovjeka, ono nije samo ovladavanje samim sobom, već i ovladavanje elementima svijeta i života (uključujući i unutarnji život). Postizanje određene razine samousavršavanja donosi djeci i odraslima veliku radost, daje smisao životu i omogućuje nam da istražujemo, iskusimo i sudjelujemo u tajnama života. Započinje samokontrolom i samodisciplinom, a manifestira se kroz umjetnički i drugi kreativni izričaj.

Odgojiti novog čovjeka za mir

Čovjek je biće kulture koju stvara i koju usvaja odrastajući i promatrajući. Ljudsko djelovanje nije samo instinktivno, neki ljudski potencijali aktiviraju se samo u interakciji s okolinom. Na koncu će dijete i samo postati oblikovatelj okoline i kulture. Cilj odgoja za mir je odgojiti nove osobe koje će stvarati kulturu mira, pravde i jednakosti. Odrasli mogu pomoći ili odmoći djetetu da ostvari svoje potencijale. Zadatak odraslih je da u skladu s potrebama djeteta pripreme okolinu – fizičku, materijalnu i kulturnu, društvenu, duhovnu – koja će dopustiti Čovjeku da se izgradi u punini svojih potencijala.

Montessori je svoju metodu utemeljila na empirijski orijentiranom eksperimentu kroz promatranje djece i fenomenološke analize. Današnja medicinska ispitivanja mozga podržavaju njene zaključke i potvrđuju temeljne teze njene pedagogije. Promatrajući djecu objektivno, bez prethodno formiranih pretpostavki bilo medicinskih, psiholoških ili kulturoloških, Maria Montessori ne otkriva jedno pojedinačno dijete, već univerzalno dijete koje iz dubine svoga bića stremi rastu do savršenog ispunjena Božjeg plana za njega djelujući na okolinu i istovremeno je upijajući. Isti razvojni obrasci prisutni su kod sve djece neovisno o rasi i kulturi. Svako dijete je jedinstveno Božje stvorenje, a institucije u kojima dijete boravi i odgajatelji koji s njime rade samo su pomoć na Božjem planu stvaranja i razvoja čovjeka. To je njihov poziv i njihova uloga u svijetu, način na koji oni surađuju na Božjem planu stvaranja. Odgajatelj treba poznavati, voljeti i biti sluga djetetu, odnosno životu koji se pred njim razvija, pristupati mu uvijek u poniznosti ljubavi i susretljivosti. Služiti životu ne znači činiti stvari za dijete, već mu omogućiti da djeluje neovisno i samostalno brine o sebi, drugima i okolini te se oblikuje u slobodnu i odgovornu osobu.

Molitva učitelja

Pomozi nam, o Gospodine,

proniknuti tajne djeteta

da ga prepoznamo,

ljubimo

i da mu možemo služiti

prema Tvojim zakonima pravednosti

slijedeći Tvoju božansku volju.

Maria Montessori