U Montessori pedagogiji, pripremljena okolina zauzima središnje mjesto. No, kada govorimo o pripremljenoj okolini kod kuće, često mislimo na samo jednu prostoriju s niskim policama i materijalima, ne shvaćajući zapravo da djetetova stvarna okolina obuhvaća ne samo fizički prostor, već i odnose, kulturu, svakodnevne aktivnosti i širu zajednicu.

Razmotrit ćemo što sve čini pripremljenu okolinu, kako se razlikuje okolina u domu od one u učionici, i kako kao roditelji možemo svjesno oblikovati djetetovu svakodnevicu kako bi ono moglo rasti, razvijati se i oblikovati svijet oko sebe.

Okolina u razvoju čovjeka, od utisaka do stvaranja

Dijete se ne razvija u praznini. Od samog rođenja, pa čak i prije, ono je uronjeno u svijet oko sebe. Okolina u kojoj živi nije pozadina, nego aktivan dionik u njegovom razvoju. Nije samo prostor u kojem se nešto događa, već izvor iz kojeg dijete upija, u kojem djeluje, i putem kojeg gradi sliku o sebi i svijetu.

U prvim godinama života, dijete ne prima informacije onako kako ih prima odrasli — analizom, logikom i s vremenskim odmakom. Umjesto toga, ono upija cjelinu iskustva, kao spužva. Sve što je oko njega – pokreti odraslih, riječi koje čuje, predmeti koje koristi, način na koji mu se obraćamo, utiskuje se u njegovu svijest i tijelo, postaje dio njegove osobnosti, dio načina na koji će gledati svijet i sebe u njemu.

Dijete je stvaratelj čovjeka, osobito u pogledu njegove prilagodbe okolini. Malo dijete nije samo tijelo. Ono ima potencijale. Nema naslijeđene osobine poput životinja, već potencijale – ljudske potencijale – koji se moraju razviti u okolini i uporabiti za izgradnju čovjeka.

Maria Montessori

Zato Montessori kaže da je djetetov prvi zadatak prilagoditi se svojoj okolini, nauči kako živjeti u njoj, prepoznati njezina pravila i ritmove. Zatim uči djelovati, ne samo preživljavati, već istraživati, pojmiti, spoznati, doprinositi, sudjelovati. U trećem koraku čovjek koji se oblikovao pozvan je stvarati i oblikovati svoju okolinu, preuzeti odgovornost za sebe i svijet oko sebe. Svaka faza nadograđuje onu prethodnu, a sve počinje upravo s okolinom u kojoj dijete živi. To je prirodan tijek razvoja: od osjetilnog do misaonog, od fizičkog djelovanja do moralnog i društvenog stvaranja. Čovjek jedino biće koje ne samo da upija okolinu i prilagođava joj se kako bi preživio, već je pozvan svojim stvaralačkim djelovanjem oblikovati (bolji) svijet.

Prirodna i natprirodna okolina

Montessori upravo zato razlikuje prirodnu okolinu, u kojoj je čovjek tisućljećima živio i koja je u skladu s njegovim razvojnim potrebama i natprirodnu okolinu, koju je čovjek stvorio vlastitim radom. Ta natprirodna okolina stvorena je po mjeri odraslih, a ne djece, ona je prikladna za razvijenog čovjeka, ne za čovjeka u razvoju.

Novorođeno dijete ne dolazi u prirodnu okolinu, već u civiliziranu okolinu ljudskog života. To je „natprirodna“ okolina, izgrađena povrh i na račun prirode, kroz čovjekovu težnju da osigura sve što će mu pomoći u životu, olakšati svakodnevicu i omogućiti mu prilagodbu samome sebi. Ali koja je providnost pripremila tu civilizaciju da bude od pomoći novorođenčetu, čovjeku koji mora napraviti najveći od svih napora prilagodbe, kada rođenjem prelazi iz jednog života u drugi?

Maria Montessori

Upravo zato Montessori postavlja pitanje: kako možemo u modernom svijetu stvoriti okolinu koja će djetetu pomoći da se razvija slobodno, prirodno i u skladu sa sobom? Često zaboravljamo da je sve što dijete vidi i koristi dizajnirano za odrasle: ulice, prijevozna sredstva, zgrade, namještaj, alati, rasporedi, ritmovi... Dijete je u toj okolini gost, a ne ravnopravan sudionik. No ako želimo da dijete izraste u samostalnu, odgovornu osobu koja zna živjeti u stvarnom svijetu, moramo mu pripremiti prostor u kojem je ono aktivni član, a ne pasivni promatrač.

Pripremljena okolina u Montessori pristupu

U Montessori pristupu, djetetov razvoj ne počinje poukom, nego izravnim odnosom s okolinom. Pripremljena okolina nije tek skup igračaka ili luksuzno uređen prostor već glavno odgojno sredstvo. Ona je prvi izvor znanja, sigurnosti, izazova i povjerenja, most između unutarnjeg i vanjskog svijeta djeteta, mjesto gdje se ono može slobodno kretati, birati aktivnosti i ponavljanjem izgrađivati sebe. Odrasli je u njoj prisutan kao promatrač, podrška i vodič, ali nikad nije u središtu procesa.

Odrasli, dijete i okolina čine trojstvo. Treba ih smatrati jednim. U našim školama okolina sama poučava dijete. Učitelj ga samo dovodi u izravan kontakt s okolinom, pokazujući mu kako koristiti različite stvari. Iz toga proizlazi da se dijete može u potpunosti razviti samo kroz iskustvo u vlastitoj okolini. To iskustvo zovemo 'rad'.

Maria Montessori

Pripremljena okolina je:

• strukturirana i uredna: sve ima svoje mjesto i sve je na svome mjestu jer vanjski red pomaže djetetu razviti unutarnji osjećaj reda i sigurnosti.

• lijepa i jednostavna: prostor je estetski privlačan, smiren i nepretenciozan jer takva ljepota poziva dijete na istraživanje i razvija osjećaj za ravnotežu i pažnju.

• pristupačna i dimenzijama prilagođena djetetu: sve što dijete koristi dostupno mu je bez pomoći odraslih, što potiče samostalnost i aktivno sudjelovanje u svakodnevnim zadatcima.

• stabilna i poznata: okolina se rijetko mijenja u bitnoj mjeri i time pruža sigurnost i jasnoću te potiče razvoj neovisnosti i orijentacije.

• autentična i prirodna: materijali i alati izrađeni su od prirodnih materijala i stvarnih predmeta, samo veličinom prilagođenih djetetu. Time dijete razvija preciznost pokreta i povezanost sa stvarnim svijetom.

• mjesto slobode i odgovornosti: dijete ima slobodu kretanja, izbora aktivnosti, načina rada i vremena trajanja rada unutar jasnih granica koje jamče odgovorno postupanje prema sebi, drugima i okolini.

Učionica i dom, sličnosti i ključne razlike

Važno je razumjeti da dom nije učionica i ne treba to ni biti. Učionica je destilirani model svijeta, pomno pripremljen kako bi podržao djetetove razvojne potrebe i razdoblja posebne osjetljivosti. Ona nudi esenciju iskustva i jasnoću koja djetetu omogućuje da stekne i uvježbava određene temeljne vještine i koncepte.

Dom je mjesto stvarnog života. U domu dijete ne treba “vježbati” presipavanje riže, ono može stvarno pripremiti doručak. Ne treba mu “vježba” poliranja, već može brinuti o stvarnom prostoru u kojem živi. Te vježbe osmišljene su primarno kako bi razvijale finu motoriku. U domu se stvarne vještine ne uvježbavaju u izoliranim aktivnostima, nego se žive u svakodnevici: u pripremi doručka, u oblačenju, u brizi za kućne biljke, u slaganju rublja. Sve što učionica nudi kao temelj, u svom domu dijete može primijeni na stvarnom mjestu, u stvarnom vremenu, u službi zajednice kojoj pripada.

Nema sumnje u činjenicu da dijete upija ogroman broj dojmova iz svoje okoline i da vanjska pomoć tom prirodnom instinktu u njemu raspiruje živ entuzijazam. Na taj način obrazovanje može postati prava pomoć prirodnom razvoju uma. Pripremimo li otvorenu okolinu, onu koja odgovara ovoj fazi života, prirodno će se pojaviti izražaji dječje psihe i time će spontano doći do otkrivanja njezine unutarnje tajne.

Maria Montessori

Zato dom ne treba oponašati učionicu, već usvojiti njena načela: ljepotu, red, prilagođenost, slobodu i samostalnost, ali u kontekstu stvarnog života. U domu to znači osigurati „da okolinu“ i uključiti dijete u sve što radimo: kuhanje, slaganje rublja, uređivanje vrta, postavljanje stola, rješavanje stvarnih problema, zajedničko planiranje i donošenje odluka. Time djetetu dajemo osjećaj vlastite vrijednosti i učimo ga kako djelovati u društvu.

Odgovornost i pripadnost kao temelj zdravog razvoja

Kada djetetu damo plastični usisavač ili drugi alat koji nije funkcionalan, šaljemo poruku: “Ovo je samo za igru. Nisi još dovoljno sposoban da stvarno doprinosiš.” Montessori nas uči suprotno. Djetetu treba ponuditi stvarne zadatke, unutar njegovih mogućnosti. Ne da glumi da pomaže, nego da stvarno pomaže. Dijete koje pere pravi tanjur, oblači vlastitu jaknu, kuha juhu ili zalijeva vrt – gradi sliku o sebi kao sposobnom, korisnom i važnom članu zajednice čiji je doprinos vrijedan i cijenjen.

Dijete raste kroz vježbu; njegova stvaralačka aktivnost predstavlja istinski rad koji materijalno proizlazi iz vanjske okoline. Dijete se pokreće i uvježbava kroz svoja iskustva; tako uči uskladiti svoje pokrete i upija iz vanjskog svijeta emocije koje oblikuju njegovu inteligenciju.

Maria Montessori

Dijete se razvija samo ako se može slobodno i samostalno kretati, birati i djelovati. Ako je stalno ovisno o odraslima, ako mora tražiti dopuštenje ili pomoć za svaku sitnicu ili se boji pogriješiti, njegov razvoj biva zakočen. Pripremljena okolina nije samo „lijepo uređena“. Ona je okolina koja djetetu pripada.

Kada djetetu oduzmemo priliku za samostalnošću u okviru njegovih sposobnosti, oduzimamo mu i dio njegova ljudskog dostojanstva. Zato mu dajemo odgovornost za svoj prostor i aktivnosti. Kada dijete briše stol nakon obroka, zalijeva biljku ili planira vlastiti izlet u knjižnicu, ono vježba slobodu u službi rasta.

Pripremljena okolina kao kulturni prostor

Djetetova okolina nije samo fizička – to je kulturni i emocionalni prostor koji dijete upija. Kultura komunikacije, način na koji rješavamo nesuglasice, način na koji raspoređujemo vrijeme, koje knjige imamo na policama, kako slavimo blagdane, kakve ljude pozivamo u dom...

To sve postaje djetetova unutarnja karta svijeta. I upravo zato – više od Montessori polica – važno je kako mi pristupamo djetetu, kako posredujemo između njega i svijeta. Okolina ostavlja trag. Kroz nju dijete stječe iskustva koja postaju dio njegovog unutarnjeg svijeta.

Glavna poruka koju želimo prenijeti je potreba za „stvaranjem okoline“. Ta ideja nije materijalistička; snažno je utemeljena u čovjekovoj duši jer zahvaća nešto skriveno u njenoj dubini. Uloga je djetetove društvene okoline štiti ga, ne u njegovoj slabosti, već u njegovoj inherentnoj veličini, jer ono posjeduje nevjerojatan potencijal energije koja je spremna razviti se za dobrobit čovječanstva.

Maria Montessori

Pitanje je: kakva će ta iskustva biti? Bogata ili siromašna? Otvorena ili zatvorena? Oslobađajuća ili ograničavajuća? Stvarateljska ili rušilačka? Mi oblikujemo kulturu doma, a ona oblikuje dijete koje će jednog dana oblikovati svijet.

Priprema za život, ne samo za školu

S godinama dijete širi granice svoje stvarnosti – izlazi iz doma, stupa u odnose s vršnjacima, istražuje širu zajednicu. Naš zadatak nije da ga zaštitimo od tog svijeta, već da mu pomognemo ući u njega s vještinama, samopouzdanjem i osjećajem svrhe. Konačni cilj Montessori odgoja nije poslušno dijete ni djetetova akademska izvrsnost. To je novi čovjek sposoban oblikovati bolji svijet.

Moramo mu dati sredstva i ohrabriti ga. ‘Hrabro, dragi moj, hrabro! Ti si novi čovjek koji se mora prilagoditi ovom novom svijetu. Kreni hrabro naprijed. Ja sam ovdje da ti pomognem.’ Ovakva vrsta ohrabrenja instinktivna je onima koji vole djecu.

Maria Montessori

Naša je uloga da pripremimo okolinu, upoznamo dijete s njom i zatim se povučemo, vjerujući u djetetovu unutarnju snagu. To činimo tako da vodimo vlastitim primjerom. Tako da ga uključujemo u stvarni život. Tako da ga ne sputavamo, ali ni ne puštamo bez podrške. Ako želimo da dijete jednog dana mijenja svijet, moramo mu već sada omogućiti da ga doživi, razumije i u njemu samostalno i odgovorno djeluje.

Dati djetetu svijet, ne samo sobu

Djetetova okolina ne staje na vratima njegove sobe – ona uključuje sve što dijete doživljava, upija i u što se uključuje. Ako želimo pomoći djetetu da izgradi sebe, moramo pripremiti okolinu, ali ne samo u smislu opremanja prostora, već oblikovanja odnosa, iskustava i vrijednosti. Na kraju, Montessori ne znači imati savršeno uređen prostor. To znači vjerovati djetetu, uključiti ga u stvarni život, i omogućiti mu da raste u slobodi i odgovornosti kako bi jednog dana samo znalo kako oblikovati svijet.

To je odgoj shvaćen kao pomoć životu; odgoj od samog rođenja, koji hrani revoluciju lišenu svakog nasilja i koji sve ujedinjuje u zajedničkom cilju, privlačeći ih prema jednom središtu. Majke, očevi, državnici – svi će se složiti u tome da treba poštovati i podržati ovu nježnu izgradnju, koja se odvija u psihički tajanstvenim uvjetima, pod vodstvom višeg učitelja. To je nova, blistava nada čovječanstva. Ne obnova, nego pomoć izgradnji koju je ljudska duša pozvana dovršiti, izgradnji shvaćenoj kao razvoj svih onih golemih potencijala kojima je dijete, sin čovječji, obdareno.

Maria Montessori

Ako želiš i ti u svome domu pripremiti okolinu koja podržava tvoje dijete preuzmi vodič koji odgovara njegovoj dobi.