Kad čujemo riječ „sloboda“ u kontekstu odgoja, mnogi pomisle na razmaženost ili anarhiju. A kad čujemo „disciplina“, prizivamo slike strogosti, kazni i kontrole. Montessori nam nudi posve drugačiju sliku. Sloboda i disciplina nisu suprotnosti, već dva neraskidivo povezana pojma ili „dvije strane iste medalje“. Obje su međusobno isprepletene u razvojnom procesu djeteta. Moralna sloboda je odraz razvijene unutarnje discipline koja nužno proizlazi iz razvojne slobode. Prava sloboda znači svjesno vladati sobom.

Disciplina je aktivna, ne pasivna

Montessori drži da dijete razvija unutarnju disciplinu kroz vlastitu svrhovitu aktivnost. Zato kritizira tradicionalnu školu, koja očekuje da dijete potpuno mirno sjedi u klupi i sluša što učitelj ima za reći. Statičnost se izjednačuje s dobrim, a aktivnost s lošim ponašanjem. U uvjetima koje pružaju tradicionalne škole s klupama koje garantiraju djetetovu statičnost, nemoguće je ostvariti dječju slobodu, a samim time i disciplinu. Da bi dijete postalo disciplinirano, ono mora biti aktivno. Mora znati ovladati samim sobom te biti sposobno kontrolirati svoje postupke u potrebnom trenutku.

Prva ideja koju dijete mora usvojiti kako bi postiglo aktivnu disciplinu jest razlika između dobra i zla; a zadaća je odgajatelja osigurati da dijete ne poistovjeti dobro sa nepomičnošću, a zlo s aktivnošću, kako se događa sa starim oblikom discipline. Naš je zadatak osposobiti dijete za rad, za činjenje dobra, a ne za nepomičnost ili pasivnost.

Maria Montessori

Dijete koje je tiho i mirno nije za Montessori nije normalno, tj. to ne odgovara njegovoj prirodi. Ako odgajamo djecu da budu pokorna i bespogovorno slušaju naredbe odraslih, stvaramo robove od kojih ne možemo očekivati demokraciju, odgovornost ili samoinicijativno djelovanje. Oni su pasivni i posve ovise o vanjskoj disciplini. Za Montessori to je nasilje, a prava disciplina je samo-disciplina gdje svoje ponašanje voljno podređujemo nekom cilju.

Sloboda je kulturalna, a ne prirodna

Vanjska disciplina u Montessori institucijama manifestira se kroz pravila grupe kojih se svi moraju pridržavati (poštivati vlastitu te sigurnost drugih i okoline), rutina i povremenih intervencija odgajatelja, no ona nije nametnuta prijetnjama i kaznama, već je cilj razvijati unutarnju vještinu discipline koja proizlazi iz slobode djelovanja. Takva sloboda nije urođena već se iskustvom i radom stječe, uči, uvježbava i sve više usavršava. Sloboda je stoga kulturalna, ne prirodna.

Sloboda je razvoj unutarnjeg života; ona je sloboda duše. No ta sloboda ne postoji na početku. Ona je posljedica razvoja. Shvaćamo da pojedinac, kako bi se razvio, mora uložiti napor, uvježbati se i biti neovisan o drugima. Ta neovisnost stječe se jedino ulaganjem napora. Sloboda je neovisnost stečena vlastitim trudom.

Maria Montessori

Jedno od najdubljih Montessori načela je da dijete uči kroz vlastiti rad. Rad u Montessori institucijama obilježen je visokim stupnjem slobode unutar jasnih granica. Dijete upravlja sobom i vlastitim procesom učenja i razvoja unutar granica u kojima poštuje sebe, druge ljude i okolinu. Materijali imaju ugrađenu kontrolu pogreške — ne zato da bi kaznili dijete, nego da mu omoguće samostalno uočiti i ispraviti pogrešku. Nema potrebe da odrasli stalno ispravlja, objašnjava i ocjenjuje. Dijete nije prazna čaša koju treba napuniti, već aktivno biće koje samo gradi sebe. Zato je uloga odraslog prije svega u pripremi prostora i odnosa u kojem se dijete može razvijati u slobodi. Da bude tu kad zatreba pomoć, ali da ne preuzima kontrolu. Da vjeruje djetetu, čak i kad je sporo, kad prolije, kad pogriješi. Jer kroz te greške dijete gradi svoje samopouzdanje. Što više dijete zna i radi to je neovisnije i to se više približava istinskoj disciplini i slobodi. Da bi činio dobro, čovjek mora biti gospodar sebe a ne rob svojih nagona.

Razvojna sloboda je preduvjet za moralnu slobodu

Sloboda je ključ pravilno shvaćenog odgoja ali uz nju su usko vezane povezanost, privrženost i disciplina iz kojih ona proizlazi. Proces odrastanja je tijek izgradnje samostalnosti u kojem dijete postaje gospodar samog sebe i prolazi različita razdoblja razvoja za mir. Montessori naglašava da je uspostavljanje privrženosti s primarnim skrbnicima dok dijete još nije steklo neovisnost u brizi o sebi ključno za njegov normalan i zdrav fizički i psihički razvoj. Kasnije dijete stječe sve veću neovisnost i upravo iz povjerenja da će njegovi skrbnici i odgajatelji postaviti sigurne granice i biti tu za njega kad se ne osjeća sigurno, rađa se samopouzdanje i sloboda za istraživanje svijeta.

Zato Montessori roditelj:

• postavlja jasne, smirene granice, ali ne kažnjava,

• omogućuje djetetu stvarne zadatke i iskustva, ali ne preuzima kontrolu,

• potiče djetetovu samostalnost, ali ostaje emocionalno dostupan,

• njeguje unutarnju disciplinu kroz odnos, povjerenje i slobodu izbora.

Disciplina mora doći kroz slobodu... Ne smatramo osobu discipliniranom samo zato što je umjetno učinjena nijemom i nepomičnom. Ta je osoba uništena, ne disciplinirana. Smatramo da je pojedinac discipliniran kada je gospodar samoga sebe i kada, kao posljedicu toga, može kontrolirati svoje ponašanje u trenucima kada mora slijediti neko životno pravilo.

Maria Montessori

Dijete koje odrasta u razvojnoj slobodi s jasnim i sigurnim granicama razvija se sukladno svojoj pravoj prirodi koja je disciplinirana i postaje moralno slobodno, tj. njegova savjest ispravno se odgaja. Disciplina prethodi slobodi jer sloboda ne znači raditi što god nas je volja, već podrazumijeva odgovornost prema slobodi drugih osoba. Kroz disciplinu se čovjek priprema za istinsku slobodu koja nije apsolutna, već je uvijek ograničena našom okolinom i ljudima oko nas. Unutarnja disciplina ne služi tome da bi dijete udovoljilo nečijim očekivanjima, već da bi moglo ostvariti svoj unutarnji poziv, da postane osoba kakva treba biti i doprinese svijetu na svoj način. Djetetov zadatak je izgraditi sebe u punini svojih potencijala, otkriti kako može biti korisno i dati doprinos koji ga ispunjava i usrećuje.

Montessori je vjerovala da dijete u sebi nosi sjeme mira i da odgoj za samodisciplinu vodi prema odgoju za mir, jer osoba koja zna tko je i koja ima unutarnji kompas, može živjeti u skladu s drugima. U tom svjetlu, disciplina nije krajnji cilj, nego sredstvo izgradnje osobe i novog društva. To je put kojim dijete stječe slobodu da bude ono što jest i da s punim srcem i svjesnom voljom zauzme svoje mjesto u boljem svijetu kojeg će izgraditi.

Narušavanje djetetove slobode dovodi do devijacija

Odgajatelj može spriječiti ili pomoći razvoj slobode odnosom i okolinom, ali ne može izgraditi osobnost djeteta. Odrasli se često fokusiraju na nametanje discipline izvana kroz autoritarni odgoj što je ponižavajuće za osobu djeteta. Takav odgoj ograničava slobodu i koristi kaznu za nametanje discipline te rezultira gubitkom povjerenja i ljutnjom i prkosom kod djeteta, a dugoročno razvija ovisnost i pasivnost.

Druga krajnost koja se često primjećuje je prevelika permisivnost gdje se djetetu daje sloboda da radi što želi bez da preuzme odgovornost za slobodu drugih. Vanjska disciplina nameće se korištenjem nagrada kao mita i ucjene za dobro ponašanje, no djeca nauče da za sve što naprave trebaju dobiti nagradu, a dugoročno razvija nesigurnost i neodgovornost. Djeci su granice prijeko potrebne kako bi se unutar njih osjećala sigurna istraživati. Montessori je uočila da se davanjem povjerenja i slobode unutar čvrstih granica kod djece spontano razvija unutarnja disciplina. Unutarnja disciplina nastaje kad se dijete osjeća ugodno u okolini te samostalno i samoinicijativno djeluje na održavanju reda i mira u sebi i okolini.

Dopustiti djetetu da radi što ga je volja prije nego što je razvilo sposobnost samokontrole – znači izdati samu ideju slobode.

Maria Montessori

Iako je privrženost ključna za normalan razvoj djeteta, i vezanost može poprimiti devijantan oblik. Neka djeca koja su poslušna i nemaju dovoljno psihičke energije za bijeg vežu se uz odraslu osobu koja ih nastoji zamijeniti u njihovim aktivnostima i o njoj postaju potpuno ovisna. Odrasli zamjenjuje djetetovu volju vlastitom, a ono se poslušno pokorava i tone u utučenost, otupjelost i inerciju. Odrasli često odobravaju takvo dječje ponašanje jer ne ometa njihove vlastite aktivnosti, no nije svjestan opasnosti za djetetovu dušu.

Devijacije, tj. odstupanja od djetetove prave prirode, mogu nastati zbog toga što je djetetova volja zatomljena ili zamijenjena izvana sugestijama odraslih ili predmeta ili zbog zanemarivanja. Proces iscjeljivanja i postizanja optimalnog stanja kod djeteta s devijacijom naziva se normalizacija. Djeca će u dječjoj kući gdje je pripremljena optimalna okolina za njihov razvoj uglavnom prilično brzo proći proces normalizacije i vratiti se na put normalnog razvoja.

Klafki o moralnoj ulozi obrazovanja

Wolfgang Klafki je u svojim radovima o kritičko-konstruktivnoj didaktici izložio koncepte koji se fokusiraju na razvoj pojedinca kao kompetentnog, odgovornog člana društva i koji se preklapaju s idejama Marije Montessori. Klafki je isticao važnost razvoja socijalne ličnosti kroz tri ključna aspekta: samoodređenje, suodlučivanje i solidarnost. Klafki smatra da obrazovni sustav treba integrirati ove tri dimenzije u svoj kurikulum i pedagoške prakse kako bi obrazovao cjelovite, socijalno odgovorne i aktivne građane. Uključivanje ovih principa u obrazovanje vodi ka formiranju "socijalne ličnosti" koja je sposobna aktivno i etički sudjelovati u društvenim promjenama.

Sprječavanje sukoba posao je politike; uspostavljanje mira posao je odgoja.

Maria Montessori

Samoodređenje se odnosi na sposobnost osobe da oblikuje svoj život prema vlastitim ciljevima, vrijednostima i uvjerenjima, neovisno o vanjskim pritiscima. Klafki smatra da obrazovanje treba omogućiti učenicima da razviju sposobnost donošenja odluka i odgovornost za te odluke u svojem osobnom i profesionalnom životu.

Suodlučivanje naglašava važnost aktivnog sudjelovanja pojedinaca u društvenim, političkim i kulturnim procesima. Klafki vidi obrazovanje kao sredstvo za pripremu učenika da kritički analiziraju društvene uvjete i aktivno sudjeluju u njihovom oblikovanju, promovirajući demokratske vrednote i prakse.

Solidarnost se odnosi na razvoj empatije i odgovornosti prema drugima, posebno onima u potrebi. Klafki ističe važnost obrazovanja koje uči učenike da prepoznaju i djeluju na temelju zajedničkih interesa i ljudskih prava, promičući osjećaj zajedništva i međusobne povezanosti.

Sloboda i disciplina: temelj novog društva

Montessori nas uči da dijete nije pasivni primatelj znanja ni prazna ploča koju treba ispisati, već čovjek u nastajanju koji u sebi nosi ogromne potencijale. Ti potencijali neće procvasti ako ih gušimo i zatomljujemo ni ako ih pustimo bez vodstva. Naš zadatak nije oblikovati dijete po vlastitim mjerilima, već pripremiti okolinu u kojoj će ono moći oblikovati sebe. To znači postaviti granice s ljubavlju, dati izbor bez kaosa, omogućiti pogreške bez srama i pokazati kroz vlastiti primjer kako izgleda odgovornost, suosjećanje i snaga karaktera. Disciplina nije nešto što se djetetu „daje“ ni „nameće“. Ona raste iznutra, iz osjećaja svrhe, iz osjećaja da pripadam i mogu doprinijeti.

Ovo je nada koju imamo – nada u novo čovječanstvo koje će proizaći iz ovog novog odgoja, odgoja koji je suradnja čovjeka i svemira, i koji pomaže evoluciji.

Maria Montessori

Montessori vidi disciplinu i slobodu ne samo kao osobno pitanje, već kao najvažnije društveno pitanje i temelj za mirnije, pravednije društvo. Kad odgajamo djecu kroz poštovanje, jasnoću i povjerenje, ne stvaramo samo „dobro odgojene“ pojedince – stvaramo temelj novog društva. Sloboda nije sebično pravo nego poziv na puninu ljudskog postojanja, na svjestan izbor činiti ono što je na dobrobit društva i prirode. Kao roditelji, nismo tu da sve znamo, nego da učimo zajedno s djetetom. Da rastemo dok ga pratimo. Da odgajamo sebe za novi svijet u kojem je disciplina izraz poštovanja, a sloboda prostor za mir.